PREZAŠTIĆENO DIJETE

Ljudsko je biće nakon rođena najbespomoćnije u velikom i nepoznatom svijetu. U svemu je ovisno od svojih roditelja, a posebno od majke. Potrebna je gotovo čitava godina da se osloni na noge i progovori prve riječi. Tada se prvi put javlja svijest o sebi kao odvojenom od majke. Da bi ovu fazu uspješno savladalo, djetetu je potrebno da roditelji podrže odvajanje. Da, ostvarujući svoju prirodnu potrebu za udaljavanjem, djete može da pogleda nazad u majku, odnosno osobu koja se primarno brine o njemu, i u njenim očima vidi toplinu i odobravanje. Da bi smjelo da se odvoji i istražuje svijet, mora da zna da će ga mama sa ljubavlju primiti nazad u zagrljaj onda kada poželi da se vrati.

Većina roditelja teži tome da svoje dijete zaštiti koliko god može. No, koliko god nije u redu ne voditi brigu o svom djetetu, toliko nije dobro štititi djecu od svih loših i neugodnih iskustava, boli i povreda, tuge, neuspjeha i razočaranja. Svaki čin zaštite djeteta ima dva učinka. S jedne strane on štiti dijete od fizičke povrede ili neugodne situacije s kojom se dijete (po našoj ocjeni) ne bi moglo nositi, a s druge strane ograničava dijete u prikupljanju iskustava. I sve je u redu dok naša subjektivna procjena odgovara realnoj procjeni – dijete bi radi nereagiranja zaista moglo biti ozbiljno povrijeđeno i vrijednost iskustva koje bi pri tome prikupilo daleko je manja od cijene povrede, bila ona fizička ili emotivna. Ali djeca se ponekad moraju naći u neugodnoj situaciji kako bi se s istima naučila sama nositi. Postavljajući se kao ”tampon zona” između svoje i tuđe djece, roditelji djecu čine ranjivima lišavajući ih iskustava i stvaranja strategija za suočavanje i nošenje s novim iskustvima, dobrima i lošima. U strahu da se dijete ne povrijedi, čuvamo ga od prikupljanja iskustava, uglavnom onih bolnih, kroz koje svako zdravo dijete mora proći. Na taj način onemogućavamo djetetu da na vlastitoj koži osjeti ne samo opasne, nego i lijepe strane života (npr. uspješno ovladavanje neke nove prepreke ili rješavanje nekog teškog problema). Dijete koje je na taj način prezaštićeno svijet počinje doživljavati kao opasno mjesto, jer vidi da se netko stalno mora brinuti za njega. Roditelji svojim ponašanjem, zbog prevelike želje da zaštite dijete, nenamjerno kod njega izazivaju anksioznost i nesigurnost.

Tzv. simbiotska veza (gdje su dvije osobe emotivno i mentalno zavisne- imaju iste stavove, vrijednosti, uvjerenja) nastaje kada su prirodne potrebe djeteta za odvajanjem osujećene. To se dešava kada majka ima otvorene ili prikrivene negativne reakcije na znakove djetetovog izlaska iz simbioze. Pretjerano zabrinute majke će takvo dječije ponašanje doživjeti kao zastrašujuće, jer kada se dijete udalji, ona više ne može u potpunosti da ga zaštiti. Majke koje i same nisu prevazišle simbiotsku temu u svom životu, sa svojom bebom pronalaze izgubljeni raj, konačno ispunjenje i smisao u stopljenosti bezuslovne ljubavi. A onda dijete kreće da se odvaja, a majka ponovo doživljava strah od napuštanja i usamljenosti. Takvi roditelji previše dugo zadržavaju svoje dijete u položaju zavisnosti i ne poštuju pravilo da ga postepeno osamostaljuju. Oni će ga puštati u svoj krevet, odijevati ga po svojem ukusu, pisati mu domaće zadaće i onda kada to više ni izdaleka nije potrebno. Takvi se slučajevi naročito često sreću kod dugo očekivane djece, a vrlo često i kod najmlađeg djeteta u mnogobrojnoj obitelji. To za dijete može biti vrlo štetno jer ga čini nesigurnim i nesamostalnim. U simbiotskom odnosu roditelj pokušava da slomi bilo kakvo samostalno preuzimanje inicijative kod djeteta, ne daje mu da izgradi svoj identitet i individualnost, da donosi samostalno odluke i to uz pomoć zastrašivanja, prijetnji i kažnjavanja. Kao rezultat formira se osoba koja nije u stanju da samostalno osjeća, misli ili djeluje. Ovakva osoba postaje zavisna od strane jednog ili oba roditelja, i vremenom joj je sve teže da bilo šta uradi samostalno i onako kako ona zapravo želi, kod nje je formirano uvjerenja da ona ne treba da ima svoje želje, mišljenje, interesovanja, ciljeve. Neke osobe potpuno prihvate ovakav obrazac kao normalan i ponašaju se tako cijelog života, one su uslovljene da se ponašaju onako kako njihovi roditelji žele različitim vidovima emocionalne manipulacije, pre svega nabacivanjem krivice, uskraćivanjem pažnje ili izražavanjem bijesa i agresije od strane roditelja. Sa druge strane, kod njih postoji veliki strah od napuštanja roditelja u psihološkom smislu jer je svijet nepoznato i opasno mjesto u kome se, kako su uvjeravani godinama, neće snaći sami. Neke osobe vremenom shvate da ovi obrasci nisu funkcionalni i uspijevaju da se „izvuku" iz simbioze, obično je to onda ako su roditelji bili jako restriktivni ili čak i nasilni, a osoba po svojoj strukturi ličnosti emocinalno stabilna.

Simbiotski odnosi se mogu prenositi transgeneracijski, na primjer, ako je majka živjela u porodici koja je simbiotska onda će i ona vjerovatno na isti način vaspitavati svoju djecu. Simbiotski odnos jedan roditelj-dijete mogu biti stvoreni ukoliko su odnosi među roditeljima loši ili je jedan od njih agresivan. Npr. majka može imati simbiotski odnos sa sinom u porodici u kojoj je otac agresivan ili prosto emotivno zanemaruje suprugu. Majka iz odnosa sa sinom dobija svu emociju i zaštitu koja joj je potrebna. Obično dijete staje u odbranu roditelja-žrtve i tako ulazi u ulogu odraslog koja mu ne pripada. Kasnije, ovakva osoba može biti sputavana da osnuje sopstvenu porodicu ili je uslovljena da sa svojim partnerom živi u okviru primarne porodice kako ne bi narušila simbiozu. Također, kroz simbiotske odnose sa djetetom dešava se da jedan ili oba roditelja sprovode neke svoje neostvarene želje npr. dete mora da upiše određeni fakultet, trenira neki sport i sl. jer se njegovi roditelji nisu ostvarili u toj sferi. Najmanje je bitno šta osoba želi, koji su njeni talenti, njene mogućnosti, interesovanja, emocije, praktično osoba ne vodi sopstveni život već ga njeni roditelji vode umjesto nje ili kroz nju. Osnovna poteškoća je što identitet ove osobe nije nikada do kraja izgrađen, jer djetetu nije bilo dozvoljeno da razvije nezavisnu ličnost, različitu od roditeljske. Dijete tako izrasta u odraslog veoma osjetljivog na migove, potrebe i zahtjeve drugih, kome se cio život vrti oko odnosa. Neće tačno znati šta je njemu potrebno, ali će druge odlično čitati i daće sve da im to pruži. I ne samo to, nesvjesno će im se prilagođavati i postaće baš ono što drugi žele da oni budu. Kako je zadovoljenje (nezavisnih) potreba označeno od strane roditelja kao sebično, javlja se osjećaj krivice kada se osjeti autentično zadovoljstvo, sreća i nezavisno postignuće. Takođe, teško im je da se sami pokrenu i, bez odgovornosti prema nekome ili nečemu, završe to što su započeli. Kada ostanu sami sa sobom često osjećaju anksioznost, te bježe u aktivnost da se ne bi suočili sa zastrašujućom prazninom sopstvenog društva.