Vršnjačko nasilje

• Verbalna agresija – ismijavanje, nazivanje pogrdnim imenima, opetovane prijetnje i sl.
• Socijalna agresija – isključivanje iz aktivnosti, ogovaranje i širenje neistina o djetetu, okretanje najboljeg prijatelja protiv djeteta, pisanje grafita o djetetu, napadanje putem interneta i mobilnog telefona i sl.
• Fizička agresija– guranje, hostilan govor tijela, prijeteće geste, tuča i sl.

Odnos napadača i žrtve obilježava neravnoteža emocija i moći, pri čemu je žrtva uznemirena, preplavljena ljutnjom i strahom, a napadač miran i nadmoćan.

Pojedini stručnjaci smatraju da vršnjačko zlostavljanje može započeti već u dobi od oko 3 godine, dok drugi drže da se ne može govoriti o namjernom nanošenju povreda drugima dok dijete nije dovoljno kognitivno zrelo da može razumjeti osjećaje drugih. Isključivanje iz igre može se primijetiti već u predškolskoj dobi kada djeca ne dopuštaju drugoj djeci da se igraju s njima ili potiču druge na to da se ne igraju s pojedinom djecom. Predškolci često kažu smiješne i apsurdne stvari koje nisu nužno usmjerene protiv drugog djeteta ili odrasle osobe. Oni tako eksperimentišu s riječima i fazama koje su nedavno naučili. Smatra se da je ova vrsta zadirkivanja razvojno važna jer djeci pruža priliku za vježbanje kako se nositi s neugodnim socijalnim iskustvima u vrtiću i kasnije u školi. Istraživanja na američkoj populaciji pokazuju da u školskoj dobi intenzitet i učestalost zadirkivanja raste i češće poprima fizički oblik, te da vrhunac dostiže u višim razredima osnovne škole. U srednjoj školi obično opada, no i dalje može biti vrlo povređujuće iako je fizička agresija u toj dobi rjeđa.

Koliko je tuđi komentar važan, pa time i povrjeđujući za dijete najviše ovisi o djetetu samom. Ponekad se dijete, pa i odrasla osoba, može osjećati loše i zbog opaske koja nije bila upućena u namjeri da povrjedi. Važno je znati da, slično tome, i opaska kojom se željelo povrijediti drugoga, ne mora postići željeni učinak. Kakav će učinak određeni komentar postići ovisi o tome kako ga dijete kojem je upućen doživi i kako se prema njemu postavi. Dijete sigurnog i asertivnog držanja neće postati lakom metom potencijalnog zlostavljača te će vrlo vjerojatno već i prve pokušaje zadirkivanja uspješno zaustaviti.

Za osjećaj sigurnosti djeteta neophodna su pozitivna emocionalna i socijalna rana iskustva koja se stječu dobivanjem pozitivnih povratnih informacija od značajnih osoba (roditelja, odgajatelja i sl.) Budući da djeca sebe doživljavaju onako kako ih vide te značajne osobe, ako ih se ignoriše, kritikuje, zastrašuje, posramljuje i govori im se da nisu dobri kao drugi, razvijaju nesigurnost i preosjetljivost na tuđe komentare te im je ugroženo samopoštovanje koje je glavni zaštitni faktor od vršnjačkog zlostavljanja. Mnoge osobe koje nose emotivne ožiljke iz djetinjstva zbog povrjeđivanja od strane odraslih ili druge djece i u odrasloj dobi ne osjećaju se dobro „u svojoj koži" i preosjetljivi su na tuđe opaske. Zbog svega toga, važno je djetetu objasniti da ne mogu svi ljudi biti isti ni izvrsni u svemu, da svatko posjeduje jedinstven sklop snaga i slabosti i da je sasvim u redu da je ono u nekim predmetima, sportovima, vještinama, karakteristikama i sl. jače, a u drugima slabije. Također, dobro mu je objasniti da nema potrebe prikrivati i sramiti se karakteristika koje ne smatra idealnima i da je važno da pronađe okruženje u kojem se osjeća sigurno i ugodno.

Faktori koji pridonose ranjivosti djece na neugodna iskustva s vršnjacima ujedno objašnjavaju i zašto pojedina djeca postaju žrtvom zlostavljanja. Djeca visokog i stabilnog samopoštovanja manje su podložna vršnjačkoj agresiji i raspolažu socijalnim vještinama koje im omogućavaju da se lakše odupru pokušajima uznemiravanja. Suprotno tome, djeca s narušenom slikom o sebi osjetljivija su i burnije reagiraju na zadirkivanje čime potiču nasilnika na još veću okrutnost. Kod djece koja imaju problema s izražavanjem ljutnje i kontrolom emocija na vidjelo izlazi osjećaj nemoći koji potiče zlostavljače da, iz puke želje za zabavom, budu još nasilniji. Jedan od povoda za nasilno ponašanje mogu biti i društveno neprihvatljiva ponašanja djeteta žrtve, a za koja su odgovorni upravo roditelji. Ona mogu uključivati kulturalno-higijenske navike, način odijevanja, ophođenje s drugima, dnevne rutine i sl. Pojedina su djeca po svom temperamentu vrlo napeta (inhibirana) i mogu se činiti preosjetljivom na mnoge stvari kao što su primjerice buka, promjene ili novine u svakodnevnoj rutini, te slično tome, i na kritike drugih osoba. Djeca koja prolaze kroz stresne situacije kao na primjer bolest, iscrpljenost, razvod roditelja, preseljenje i sl. mogu emocionalno burnije reagirati na komentare drugih i tako postati predmetom zadirkivanja pa i zlostavljanja. Kada su djeca mlađa ili nezrelija od vršnjaka u vrtiću, razredu, slobodnoj aktivnosti i sl. lakše će postati njihovom metom budući da vjerojatno još nisu stekla adekvatne socijalne vještine. Klinička iskustva stručnjaka pokazuju da djeca jedinci teže podnose neugodne komentare vršnjaka budući da u kućnom okruženju nisu imali prilike naučiti nositi se s takvim načinom komunikacije. Ako se djeca u interakciji s vršnjacima često ponašaju kao bespomoćne žrtve, ona zapravo iskazuju ponašanja koja su naučila ili ih opažaju u svojim domovima. Vjerojatno su često žrtve agresivnog ponašanja starije braće/sestara ili osuđujućih i povrjeđujućih roditelja. Ulogu naučenu u kućnoj okolini prenose i na vršnjačko okruženje.

I djeca žrtve i nasilnici odraz su okruženja (porodičnog, školskog, šire zajednice i sl.) u kojem su odrastali te je, zapravo, i jednima i drugima potrebna pomoć. Ovo su neki od učestalih razloga zbog kojih se djeca ponašaju nasilno prema drugoj djeci.

„Vidi me!"

Impulzivnost i nasilje prema drugima, ponekad se javlja iz potrebe da dijete bude viđeno i osjeća se moćno, važno te zadobije priznanje, pa i divljenje vršnjaka. Unatoč disciplinskim mjerama koje odrasli poduzimaju zbog nasilnog ponašanja, izbjegavanju od strane djece koja se boje da će postati sljedeće žrtve, pa čak i otvorenom izražavanju nesviđanja od strane samopouzdanije djece, u očima djece nasilnika i negativna pažnja bolja je od nikakve. Budući da se uglavnom osjećaju kao da nisu viđeni, čak i kad ih se naziva pogrdnim imenima (npr. zločest, agresivan, problematičan) prihvatljivije im je od osjećaja ‘kao da ne postoje’. Osjećaj viđenosti emocija uskraćuju im roditelji, a ako svoje nezadovoljstvo ne mogu izraziti roditeljima, djeca to u vidu agresije iskažu prema drugoj djeci.

„Bolji sam od tebe!"

Kako su nasilna djeca često i sama bila zanemarena i povrjeđivana, njihova potreba za pažnjom, zbog krhkog samopoštovanja, često prerasta u potrebu da se osjećaju ne samo vrijednim već i superiornim u odnosu na druge. A to u pravilu postižu tek kad uspiju podcijeniti drugo dijete.

„Užasno me ljutiš!"

Ljutnja je jedna od djeci često zabranjivanih emocija što dovodi do toga da taj osjećaj koji se nije mogao izraziti i konstruktivno proraditi stalno „ključa", pa povremeno izmakne kontroli i eksplodira u vidu agresivnog ponašanja. Ljutnja može biti uzrokovana određenim obrascima kućne dinamike (npr. ljutnja na roditelje zbog većeg posvećivanja pažnje mlađem djetetu ili djetetu sa zdravstvenim problemima i sl.), a zbog nemoći da utječu na odnose u porodici djeca je mogu pomaknuti na nekog slabijeg vršnjaka. Isto tako, ljutnju može uzrokovati zadirkivanje druge djece, a zbog nemogućnosti da se ono prekine, dijete može pribjeći agresiji i osveti koju smatra opravdanom budući da sukob nije prvo započelo.

Posljedice vršnjačkog nasilja

Djeca izložena vršnjačkoj agresiji obično pate od osjećaja straha, tjeskobe i frustracije koju često prati ljutnja i osjećaj bespomoćnosti. Za pojedinu su djecu takva iskustva toliko povrjeđujuća da mogu patiti i od posttraumatskog stresa. Mješavina emocija koju pritom doživljavaju izrazito je toksična za psihološku dobrobit djeteta. Te emocije mogu prerasti u stanje toksičnog srama koji podržava osjećaj bespomoćnosti u odnosu na ponašanje vršnjaka, pa i sumnju u to da i odrasle osobe mogu nešto učiniti kako bi se nasilje zaustavilo.

Svako dijete osjeća temeljnu psihološku potrebu da se osjeća povezano s bliskim osobama kao i prihvaćeno i sigurno u okolini u kojoj boravi. Isto tako, osjeća potrebu za sposobnošću utjecanja na ljude koji ga okružuju, odnosno, želi se osjećati učinkovito i uspješno u svojim interakcijama s drugima. Kada dijete ne može ove potrebe zadovoljiti kroz uobičajene vršnjačke odnose, ono se može prikloniti destruktivnim i opasnim skupinama (bandama, kultovima i sl.). Tipične posljedice ovakvih stresnih iskustava u djetinjstvu su problemi u učenju, fizičke bolesti, tjeskoba i hroničan stres, pretjerana osjetljivost zbog koje se javlja bijes i nasilno reagiranje i u neprijetećim situacijama, osjećaj očajanja i depresivnost te osjećaj beznađa koji može završiti i suicidom.