Rodni identitet

Rodni identitet jeste kategorija identiteta koja se zasniva na osnovu pripadnosti ženskom ili muškom rodu i koja kod većine ljudi proizlazi iz biološkog pola osobe.

Rano naglašavanje pripadnosti biološkom polu ima značajan uticaj na psihološki razvoj djeteta i predstavlja početak procesa rodnog tipiziranja, usvajanjem ponašanja, osobina ličnosti i drugih karakteristika koje određeno društvo smatra prikladnim za pojedini pol (Bem, 1985, prema Marušić, 1994).

Rodne norme predstavljaju društvena očekivanja i uloge dodijeljene određenom rodu i obično su drugačije od očekivanja koje postoje prema drugom rodu. U današnjem društvu koje je dominantno patrijarhalno i tradicionalno, ove norme podrazumijevaju shvatanja da bi muškarci trebalo npr. da budu hrabri, čvrsti, izdržljivi, spremni na rizik, da mogu da izdržavaju porodicu, da imaju mnogo seksualnih partnera kako bi dokazali da su oni „pravi muškarci" itd. Naspram takvih očekivanja, od ženskog roda se najčešće očekuje nježnost, ranjivost, osjećajnost, povučenost, veća orijentisanost prema djeci, porodici, kućnim poslovima itd.

Pri analizi rodnih normi i rodno tipičnih ponašanja važno je istražiti načine na koje žene i muškarci nauče različita ponašanja vezana za rod. U nastavku su neki živopisni primjeri koji govore o razvoju rodnog identiteta. Satere - Mawe, narod iz amazonske regije Brazila, ima čudan inicijacijski ritual kojim dječaci postaju muškarci. Oni treba da drže ruku u „bolnoj rukavici". Stariji pripadnici plemena u rukavicu stavljaju i upletu žive mrave „paraponere" čiji ubod spada među najbolnije. Dječak ima obavezu da rukavicu drži na ruci 10 minuta, a isti postupak mora da ponovi još 20 puta u toku inicijacije koja traje nekoliko mjeseci.

U nekim dijelovima Afrike (npr. grad Mbale, istočna Uganda) i danas se praktikuje da mladić, čim navrši 10 godina, jedno određeno vrijeme živi sa starijim muškarcem, najčešće ocem. On ga uči kako da postane muškarac, savjetuje kako da se odnosi prema ženama. Ponekad su uključeni i određeni obredi i testovi muškosti, koji najčešće podrazumijevaju da dječak (is)trpi određeno nanošenje boli nakon čega biva tretiran kao muškarac (npr. obrezivanje i sl.). Ponekad inicijacija u muškarce podrazumijeva da mladić ima seksualni odnos sa unaprijed određenom zrelijom ženom sa kojom nema nikakvu emocionalnu vezu.

U većini zemalja svijeta takođe postoje određeni kriteriji kada dječak ili mladić počinje da se smatra muškarcem. To može biti fizička građa i snaga, seksualno iskustvo, završetak vojne obuke itd. Tako npr. na našim prostorima (prostor jugoistočne Evrope), dok je postojao redovni vojni rok, odlazak u vojsku je bio događaj koji je potvrđivao mušku zrelost i sposobnost te označavao ulazak mladića u svijet odraslih. Čin odlaska u vojsku je obično pratilo slavlje koje su organizovali ponosni roditelji. Za porodicu je bila velika sramota ako mladić iz bilo kojeg razloga nije mogao da ide u vojsku ili ju je prolongirao.

Ovi kriteriji nisu tako drastični kao oni ranije spomenutim, ali ukazuju na društvenu potrebu da se uspostave rodne razlike, osnaže rodne uloge i norme, naglasi važnost maskuliniteta.